Romantično starenje i umiranje

Protagonist za dva Oscara nominirane i Zlatnim globusom za glavnu (naslovnu) žensku ulogu nagrađene biografske drame Moj tjedan s Marilyn redatelja Simona Curtisa iz 2011. 23-godišnji je mladić koji će, odlučivši se 1956. u Londonu okušati kao glumac te se uspjevši zaposliti kao treći pomoćnik redatelja na filmu Princ i plesačica Laurencea Oliviera, upoznati glasovitu Marilyn Monroe i zbližiti se s njom. Otkrivajući problematičan i seksizmom obilježen odnos Oliviera prema Marilyn, kao i detalje njezina braka s dramatičarom Arthurom Millerom, mladić će voditi dnevničke bilješke čijim će najintrigantnijim segmentom postati upravo njegova zapažanja o Merlinki, nesigurnoj, priznanja željnoj i burnim emotivnim stanjima obilježenoj glumici kontrapunktiranoj hirovitom i egoističnom šekspirijanskom kazališnom glumcu Olivieru. Tijekom jednotjednog druženja s Marilyn mladić će se u nju zaljubiti, a kroz njegove oči gledatelji će dobiti priliku određenim dijelom upoznati „pravu” Merlinku, krhku i dobrano izgubljenu filmsku zvijezdu koju Michelle Williams interpretira vrlo uvjerljivo i životno.

Jamie Bell i Annette Bening

Istu dramaturšku strategiju u svom novom filmu, za tri nagrade BAFTA nominiranoj biografskoj romantičnoj melodrami Filmske zvijezde žive vječno temeljenoj na autobiografskom nefikcijskom romanu Petera Turnera, koristi i filmski i televizijski redatelj i producent Paul McGuigan. Riječ je o filmašu koji se u uspjeloj gangsterskoj drami Gangster br. 1 i u vrlo dobru crnohumornom trileru Opaki igrači predstavio kao autor kojem najbolje leže žestoke krimi-priče nabijene nasiljem, mizantropijom i pomaknutim likovima te obilježene apsurdom i crnim humorom, dok je u enigmatičnoj romantičnoj drami Wicker Park i na istoimenoj zbirci priča Irvinea Welsha temeljenoj humornoj drami The Acid House ostvario slabije rezultate. Tijekom posljednjeg se desetljeća više posvetivši radu na televiziji, među ostalim i na serijama Sherlock, Skandal i Luke Cage, McGuigan je u međuvremenu režirao tek prilično besmislen akcijski SF-triler Push te kakvoćom srodnu fantastičnu horor-dramu Victor Frankenstein. I kad su ga ambiciozniji filmofili koji pamte spomenute naslove već počeli zaboravljati, McGuigan se vratio impresivnim ostvarenjem koje se na suptilan, životno i filmofilski nostalgično-elegičan, efektno estetiziran, naglašeno emotivan ali ne i patetičan te u cjelini promišljen, pametan i zreo način bavi starenjem i umiranjem, u životu ali i na filmu, odnosno u umjetnosti općenito.

Formalni je protagonist Peter Turner (odlični Jamie Bell, koji će u jednoj sugerirano metafilmskoj sekvenci podsjetiti na svoje plesno umijeće iz Billyja Elliota), ambiciozni mladi glumac iz Liverpoola, no stvarna je protagonistica Gloria Grahame (Divan život, Mršavkova pjesma, Najveća predstava na svijetu, Velika hajka), zvijezda film noira iz 40-ih i 50-ih godina, partnerica Humphreya Bogarta iz remek-djela Na osamljenom mjestu Nicholasa Raya, Roberta Mitchuma iz Unakrsne vatre Edwarda Dmytrika te Leeja Marvina i Glenna Forda iz Velike frke Fritza Langa, dobitnica Oscara za sporednu ulogu u Gradu iluzija Vincentea Minnellija. No u McGuiganovu filmu, u kojem se priča odvija kroz skladnu fragmentarnu izmjenu vremenskih razina u 1979. i 1981. godini, G. Grahame više nije zvijezda, barem ne ona koja će u skladu s ironičnim naslovom „živjeti vječno”, već ju pratimo tijekom posljednjih dviju godina njezina života, dok se nosi s uznapredovalim stadijem raka dojke. U fantastičnoj interpretaciji A. Bening, kojoj su prognozirali Oscar, Gloria s jedne strane infantilno niječe svoje stanje, kao da vjeruje da će tako odagnati bolest, a s druge u ljubavnoj vezi s Peterom posljednji se put osjeća kao voljena žena i kao zvijezda, u nekim sekvencama donekle asocirajući i na Gloriju Swanson u Bulevaru sumraka. Beningova slojevito i u velikom rasponu dočarava intimna stanja i psihičke mijene G. Grahame, tjelesno i mimikom, podjednako na početku kad se kao profesionalka šminka pred kazališnu premijeru Staklene menažerije Tennesseeja Williamsa u provincijskom kazalištu, u sceni u kojoj nezapažena prisluškuje Peterov razgovor sa i za nju i za njega zabrinutim roditeljima (odlični Julie Walters i Kenneth Cranham) i bratom te osobito u sekvenci u kojoj, pritisnuta sviješću o bolesti, u svom njujorškom stanu prekida s Peterom, sa suzama u očima hineći da je hirovita zvijezda koja se razočarala u njemu. Sjajan nastup A. Bening samo je jedan od razloga za gledanje uspjele posvete klasičnom holivudskom filmu i filmu općenito.